Nestankom bosanske kuće nestajemo i mi

Kada ste prvi put poželjeli biti arhitekta ?

Imao sam  pet ili šest godina, moj stariji brat je bio arhitekta, i on je u tom periodu išao u Sarajevo na studije. Kada bi dolazio kući počeo bi crtati. Ja sam nekim čudom raspoznavao linije njegovih crteža. Bratov autoritet bio je vjerovatno i prva poticajna snaga. Druga osoba koja me svojim prisustvom uvela u umjetnost bio je moj komšija a sada poznati slikar, Tihomir Cuco Stajičić. Uz njega sam naučio crtati. Tada su nastale moje prve slike starog mosta i mrtve prirode.  Krišom sam se upisao u građevinsku tehničku školu a nakon toga sam Iako su roditelji forsirali upis na medicinu, odlučno krenuo arhitektonskim putem.

Koja je Vaša prva značajnu nagrada koju bi izdvojili  i za koji objekt ?

Čovjek uvijek razmišlja kada se postavi takvo pitanje, svaka nagrada je specifična sama po sebi ali se za nagradu vezuje vrijeme u kojem je dobivena i šta je ista značila za to vrijeme. Ipak bih izdvojio nagradu koju sam dobio za realizaciju Međunarodnog Aerodroma – Sarajevo. Za taj projekt i njegovo izvođenje sam imao jako malo vremena, nastajao je u vremenu značajnom za Sarajevo. Bilo je to za vrijeme zimskih olimpijskih igara 1984. godine. U ratu je objekat postao simbol grada i njegova žila kucavica, dok sada ponosno nosi međunarodnu titulu. Nagrada za takav projekt za mene je predstavljala izlazak na veliko arhitektonsko igralište.

Objekti  su jedinstven rukopis arhitekte, po čemu su vaši specifični ?

Moje projekti nisu mogli ostati nezapaženi, većina je ponijela nagradu Collegium artisticum ili nagradu Bosne i Hercegovine. Posebno bih izdvojio zgradu «Ledara» u Mostaru, u gradu u kojem sam rođen.  Objekt potvrđeno detaljno funkcionalno i urbanistički odgovara prostoru ali i korisnicima od kojih sam dobivao potvrdu kvaliteta. Objekte koje sam projektovao, poput novog «Robot» poslovnog objekta u Sarajevu ili džamije u sarajevskom naselju Grbavica, teško dovode u vezu. Mogu slobodno reći da prepoznatljiv arhitektonski rukopis nemam, ali jedinstveno arhitektonsko promišljanje imam. Gledajući objekte koje sam projektirao teško se mogu prepoznati isti arhitektonski  detalji ili elementi, ali su prostorno moji objekti prepoznatljivi i funkcionalni.  Unikatan pečat ipak postoji, kolege arhitekti me pozivaju kako bi potvrdili svoja nagađanja o sve manje  mističnom arhitekti koji je projektovao objekat pred kojim se nalaze.

Imate li neki efikasan način prenošenja znanja na mlade kolege ?

Na početku moje mentorske karijere bio sam asistent na Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu, nakon toga sam u ratnom periodu bio i profesor.  Zbog odabira najboljih studenata sam završio na sudu radi prekršaja kojem je bio uzrok oslobađanje radnih mjesta za kvalitetne mlade ljude i izdizanje iznad prosjeka. Sistem bodovanja je dokazao da sam ipak primio studente koji zaslužuju takve pozicije i parnica je odbačena. Sada ti studenti pokazuju  svoje  kvalitete širom svijeta a i u Sarajevu u kojem rade. Mladi ljudi su danas prepušteni malim arhitektonskim biroima, malim poslovima koji im ne nude susretanje sa ozbiljnim i složenijim projektima. Strah me da zanimanje arhitekte ne nestane, jer vrlo lako možemo ostati na margini događaja.

Šta za arhitektu predstavlja veći izazov, eksterijer ili interijer ili možda oboje ?

Jednak izazov za arhitektu je i interijer koliko i eksterijer. Moram naglasiti da arhitekti nekada na račun jednog prave drugo. Ako je eksterijer dobar, teško je očekivati da su loši enterijeri. Danas su interijeri dobili dimenziju potrošnje i brzih promjena, potrebna je velika vještina da enterijer bude racionalan dopadljiv i jeftin, te da se u skladu sa modernim tokovima može brzo i efikasno mijenjati. Osnovna je u gradnji kvalitetnog prostora, dok se enterijer vremenom modelira.

Nekada su arhitekti  otuđeni od naroda, radili su samo za sebe, da li arhitekta treba biti dio naroda kako bi bio uspješan ?

Nije dobro biti otuđen, usamljene i umišljene osobe ne mogu dati realan odgovor na problem. Arhitektura nije muzika ili slikarstvo, arhitekta barata sa zemaljskim sredstvima koja ga ograničavaju na njegovo područje djelovanja a to je zemlja, na kojoj mora stajati čvrsto s obje noge.

Da li globalizacija utiče na arhitekturu i koliko ?

Globalizacija, ne kao politički već kao arhitektonski termin ima svoj značajan uticaj na arhitekturu u BiH. Informacije se šire i putuju brzo, samim tim postaju dostpune arhitektima. Svjetski arhitektonski trendovi, nameću se prije bilo kojeg BiH i tradicionalnog arhitektonskog detalja koji je od nas udaljen samo par metara. U BiH ne postoji stručna arhitektonska literatura koja bi uputila arhitektu na tradiciju. Detalji su jako bitni, a riznica informacija su strani arhitektonski časopisi. Rijetko se poseže za izvanredno riješenim detaljima iz starih kuća. Potrebno je napraviti katalog informacija o tradicionalnoj arhitektonskoj kulturi u BiH. Takve informacije arhitektima trebaju biti stalno dostupne pa čak i na internetu.

U Sarajevu je sve više tkz. arhitekture stakla mislite li da se tome naslućuje kraj ?

Arhitektura stakla je industrija, koja isključuje arhitektu. U svijetu je sveprisutan trend uklanjanja staklenih ploha, dok je kod nas takva gradnja u ekspanziji. Takve zgrade ostaju bez detalja, one su bezimene, iako se u njihovim velikim staklenim plohama vidi refleksija svjetala grada. Kraj dolazi sam po sebi.

Šta za Vas predstavlja interijer Bosanske i Hercegovačke kuće i avlije ?

Bosanska i Hercegovačka kuća objedinjava kulturu, odgoj, komšiju i filozofiju. Nesretan sam jer znam da kada urbanisti dodjeljuju zemljište i izdaju propise za pravljenje objekta, projekat BiH kuće se ne može realizirati. Jednostavno za takvu kuću više nema prostora, elementa niti mogućnosti da se ona napravi. Nestanak te kuće utiče svakako na kulturu i život generacija koje dolaze. Nestajanjem bosanske kuće i ispravnog  odnosa prema njoj nestajemo i mi. Nestat će i mahala a to će trajno uništiti funkciju stanovanja. Bosanska kuća ima postepen prelaz vanjskog prostora ka unutrašnjem prostoru ali i uključivanje u vanjski prostor, danas toga nema. Danas imate konzole, strehe i bisoleje ali prostora tradicionalne kuće nema.

Arhitektura bi se trebala prilagoditi čovjeku i podneblju, koliko je to danas izvodivo ?

Arhitektura možda plaši običnog čovjeka, ali se mora imati na umu da je arhitektura evolucija a ne revolucija. Sve je u procesu izgradnje i nadgradnje. Banalizirano, možemo promatrati kupatilo s pločicama koje su suštinski iste danas kao i prije dvadeset godina, ali je prostor isti. Tako bi arhitektura morala sačuvati svoj prostor i podneblje ali i efektivno mijenjati sredstva i materijale promijeniti. Arhitektura se  nikako ne smije nametati i rugati podneblju kako bi bila zapažena, ona bi trebala biti neprimjetna ali u isto vrijeme i osjetna za sve one koji uživaju u njoj.

Da li je koncept mahale kao stambene arhitektonske cjeline trajno nestao ?

Trajno, mislim da nije nestao, ali mislim da polako blijedi. Ljudi koji imaju novac i prave kuće su daleko od koncepta mahale. Osnovno je napraviti visoku ogradu ili zid i kuću unutar tog okvira. Po pravilu se do kuće ne može doći niti se može vidjeti. Nadam se da će nešto ipak ostati ali je arhitektonski nestanak mahale evidentan a gradnja u ekspanziji.

Visoki i grandiozni konglumerati izgledaju zastrašujuće, mislite li da objekti takvog volumena pružaju svu ugodnosti življenja ?

Visoka izgradnja u funkciji stanovanja je primjerena u gradovima gdje nema dovoljno zemljišta za građenje. Ljudi se u velikim centrima poput Hong Konga, New Yorka, Toronta naseljavaju u takve visoke zgrade. Pitanje je da li smo zaista i mi trebali rješavati ovaj problem na isti način. Mislim da u BiH ima još uvijek dovoljno zemljišta kako bi se riješilo stambeno pitanje građana. Jedan od primjera visoke gradnje je nesretni «Bosmal». Uz svu medijsku pompu o kvalitetu stanova, mislim da će se bosanski čovjek teško odlučiti za organizaciju života u takvom komšiluku. Mislim da će ljudi pronalaziti novu namjenu za takve životne prostore te ih efikasno pretvarati u poslovne.

U Sarajevu je očita urbanistička nakaradnost, zašto arhitekti i dalje šute ?

Mislim da arhitekti ne šute, njih jednostavno niko ništa ni ne pita. Trčati za nekim i vući ljude za rukav je besmisleno, jer nadležni znaju tačno šta rade.

Urbanistička nakaradnost u Mostaru ide direktno na štetu starog grada, šta uraditi sa hotelom «Ruža» koji prijeti starom gradu, oduzimanjem Unesco certifikata za zaštitu spomenika ?

Hotel Ruža u Mostaru je jedan od najuspješnijih arhitektonskih objekata u bivšoj Jugoslaviji. Dobio je niz priznanja i usrećio je mnoge mostarce i arhitekte. Bio je jedinstven i prepoznatljiv po arhitekturi, organizaciji prostora, po uklapanju u ambijent. Objekat je bio arhitektonski moderni stari most i simbol Mostara i mostaraca. Novac i neznanje su doprinijeli rušenju takvog objekta. Rušenje sprata ili spratova novog hotela neće pomoći starom gradu Mostaru. Jedino ispravno rješenje bilo bi njegovo potpuno rušenje. Kao arhitekta koji je rođen u Mostaru imao sam se priliku ponositi arhitekturom hotela «Ruže» ali i starog mosta. Kada su srušeni,  ostao sam uskraćen za dobar dio svog profesionalnog identiteta, danas stari – novi most opet stoji, a ponovna izgradnja hotela Ruža bi doprinijela novom dobu koje bi značilo mnogo za Mostar i mostarce.

Mislite li da većina privatnih kuća osim kvantitativnih zadovoljava i kvalitativne potrebe njihovih vlasnika?

Danas su ljudi koji grade na razne načine došli do novca. Zarađeni novac ljudi troše na način koji je po njima ispravan. Prije svake gradnje investitor ima sliku o tome šta želi. Koliko je vrijeme i trend mogu uticati na stvarne potrebe to je veliko pitanje. U velikom smo raskoraku između mogućnosti i saznanja. Jedina je sreća što se troši vlastiti novac, pa i ako dođe do greške vodi se ono starom narodnom, «sam pao sam se ubio».

Može li komplikovana administracija i namjerna neupućenost nadležnih uticati na kvalitetu gradnje ali i uništenje  tradicije ?

Može, mislim da je prostor Baš Čaršije napadnut sa svih strana. Moderno se u svijetu često ugrađuje u staro, ali takve zahvate obično vode vrhunski arhitekti. Takvi arhitektonski podvizi su izuzetci a ne pravila. Mislim da bi BiH arhitektura trebala ostati u okvirima tradicije i strogo propisanih elementa. Nekada je bolje ostati u okvirima prepoznatljivih elemenata tradicije makar to neko nazvao kopiranjem. Ukoliko se razloži cjelina, na vremenu je da razgradi ostatke onoga što je nekada ta cjelina predstavljala.

Mogu li Vam neka arhitektonska rješenja pokvariti raspoloženje ?

Mogu, i nisam siguran da će mi ikada popraviti raspoloženje. Kada su objekti sakriveni i daleko od pogleda onda se nekako prešutno i pomirim s tim, ali kada nastane objekat na glavnoj saobraćajnici onda jednostavno bode oči. Trenutno se na području Stupa prave stambeni objekti koje nemaju nikakve veze s tradicijom i kulturom zemlje u kojoj se grade.

Da li su potrebe prosječnog Bosanca porasle pa samim tim izmijenile navike i prostor u kojem živi ?

Potrebe prosječnog Bosanca i Hercegovca nisu porasle, ali su sredstva značajno porasla i ona su ta koja mijenjaju potrebe ideale i navike ali prostor u kojem se živi ili želi živjeti.

Mislite li da imamo dovoljno novca za velike arhitektonske prepravke koje bi životnu sredinu učinile ljepšom i ugodnijom za život ili ipak treba poručiti građanima da prepravke rade u dogovoru s arhitektom prije svega na papiru ?

Mislim da nemamo dovoljno novca. Za dugo vremena prepravke po tom osnovu neće doći na dnevni red zbog toga mi trebamo graditi promišljeno. Gradnja je javni čin koji iziskuje upoznavanje sredine s objektom. Objekte od značaja bi trebalo javno prezentovati građanima putem medija. Građane bi trebalo pitati za njihovo mišljenje putem javne debate, tako bi demistificirali arhitekturu a građane educirali i informisali u isto vrijeme.

Ostavite komentar