Tajnovito svetište

Piše : Tarik Kapetanović


Prusac ili kako su ga nekad zvali Akhisar ili Bijeli Grad je jedan od najstarijih gradova u Bosni i Hercegovini. Prusac je osnovan davne 1946 godine u gornjem toku rijeke Vrbas u blizini Bugojna i Gornjeg Vakufa. Kažu da je za vrijeme osmanlijske vladavine u ovom malenom gradiću bilo kulturno i vjersko središte Bosanskog Pašaluka.  U tom periodu su se na području današnjeg  Prusca okupljala bosanska intelektualna elita koja je nerijetko za u vrijeme osmanlijske vladavine javno kritikovala krutu i vojničku vladavinu nad Bosnom.  Često su zbog žara verbalnih napada te činjenica koje su glasno iznošene u Pruscu njegovi stanovnici bili zatvarani i hapšeni. Sve Bosanski orjentisane intelektualce sa idejama koje su uticale na razvoj osmanlijske i vlasti sultana Turci su istjerivali i slali u daleki Afganistan ili Pakistan. Zbog toga je stanovništvo ovog malenog  grada bivalo u vrijeme svog procvata raseljavano. Ipak, Prusac se nikada nije predao iako je opstajao i pod osmanskim imenom Akhisar što bi značilo „Bijeli Grad“.

Specifično pismo

Zlatnim slovima u istoriji grada Prusca je upisan podatak u kojem se govori o nastanku pisma koje je koristilo arapske pismene znakove, ali je fonetski bilo prilagođeno bosanskom govoru i izgovoru. To pismo je starijim stanovnicima Prusca bilo poznato pod imenom arebica ili alhimiado. Za razvoj pisma se vezuje i ime Hasana Kafije Pruščaka, jednog od najvećih bosanskih mislilaca. Njegovo smjelo djelovanje pokrenulo je razmišljanje i djelovanje bosanskih muslimana koji su pod njegovim uticajem naslutili propast Osmanske Carevina čija je carska elita bila sklona ponašanju koje se po islamskim zakonima smatra nemoralnim.

Na svu sreću danas se Prusac zove svojim tradicionalnim imenom. Okružuju ga brda koja su ga oduvijek štitila i čiji se obrnoci prostiru dokle god pogled seže. Kažu da je Prusac i sveto mjesto, možda i najveće svetište muslimana u Evropi. Njegova istinska ljepota je blagoj tajnovitosti koja nije dozvolila prodor komercijalnog i lošeg uticaja. U Pruscu ljudi žive mirno sve do mjeseca juna kada u njihov grad dođe na hiljade posjetilaca.

Legenda o Ajvaz Dedi

Razlog posjete ovom gradu je tradicionalni obilazak takozvane „Male Kjabe“ ili Ajvatovice koja nije ništa drugo do mala planinska zajednica nadomak grada Prusca. Upravo se u Ajvatovici našao i legendarni Ajvaz Dedo koji je nakon velike žeđi čije su posljedice  ugrožavale opstanak seljana odlučio da se molio dragom Bogu za dar vode. Mještani kažu kako se dedo nije molio za kišu i da je voda bila ono što je činilo njegovu molitvu jakom.

Čuda se dešavaju

Govori se da je Ajvaz Dedo molio dragog Boga punih četrdeset dana te da upravo četrdesetog dana velika stijena u blizini sela počela tresti i da se na kraju raspukla. Na sreću seljana i Ajvaz Dede iz stijene je potekla voda, a čitavim krajem se proširila legenda koja i danas živi u narodu. Danas mnogo godina nakon Ajvaz Dede, izvor posjećuju bosanski muslimani pa čak i kršćani koji žele čuti huk vode i snagu vrela . Voda Ajvaz Dedinog izvora nije nikada prestala teći, pa je i sjećanje na Ajvaz Dedu postalo svojevrsna tradicija muslimanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini.

Isorijski podaci i arheloške iskopine govore o postojanju naselja na području današnjeg Prusca koji datiraju iz vremena mnogo prije Osmanskog carstva. Često se spominju Ilirska nalazišta koje slijede Rimljani nakon čijeg sloma u Pruscu žive stanovnici srednjovjekovne Bosne.  U Pruscu se stalno radi i na obnovi Starog grada sagrađenog za vrijeme rimskog perioda koji je proglašen nacionalnim spomenikom BiH. Prusački kraj iznimno bogat i etnološkim i folklornim sadržajima a poseban akcent je stavljen na istraživanje arhitekture i kulture stanovanja koje se zadržalo u običajima lokalnog stanovništva. Nerjetko se u Pruscu mogu vidjeti odavno zaboravljeni običaji i ručni radovi ali i čuti pjesme o bijelom gradu u kojem je ljubav molitvom stijenu razbila zbog vode i  potrebe. Potomcima koji malo pamte, bašluci-prsti u nebo pokazuju, a čeljad ne bi neba, neba se nasrkala na ovoj kičmi zemlje u nebo dignutoj, lijevo provalija, desno provalija, a nebo glava dodiruje. Na bivšem gradu Akhisaru, bivši cvrčci pod šimširom znaju mudrost umiranja bez smrti.

Ostavite komentar