Osmi mart

Piše: Snježana Mulić

Evo uskoro će Dan žena, a mene baš briga. Iz inboxa brišem sve ponude turističkih agencija za osmomartovske aranžmane, ustrajno odbijam pozive prijateljica i prijatelja da tog dana gdje sjednemo i, kao i svih prethodnih godina, a bilo ih je ne pitajte koliko, i ovaj osmi mart želim da prespavam.

Ali ne zato što se ne osjećam ženom, već obratno – zato što se tako itekako osjećam. Osmi mart odbijam kao svoj praznik, prvo – zbog toga što ne želim da me smatraju ženom samo jedan dan, drugo – zbog toga što upravo taj praznik, umjesto da potvrdi jednakost žena sa muškarcima, samo još više ističe nejednakost, treće- zbog toga što ne želim da mi ijedan muškarac tog dana pokloni cvijet zato što to mora , četvrto – zato što ne želim da zbog mog poklona zaplati nečiji budžet, peto – zato što ne želim da taj praznik, da je kako treba i ako je već moj, umjesto mene slavi moj muškarac…

Dana žena, iz socijalizma, sjećam se isključivo kao praznika koji je umjesto mame slavio tata, i koji je većini muškaraca i žena koji su me u to dobao okruživali, predstavljao teret.

U mojoj kući Osmi mart je obično počinjao sedmog marta i to sekiracijom i roncanjem. Prvo bi mama došla sa naramkom buketa karanfila (da, tada su se prodavali i kupovali smo karanfili) za naše tri razrednice, nakon čega bi satima roncala kako nije fer da novac koji je teškom mukom zaradila, umjesto na svoju djecu i na sebe, troši za tamo neke gospoje koje joj nisu ni rod ni pomozbog. A onda bi nam, pred samo spavanje, naglas da je otac čuje, kazala: „Sutra vam je tati praznik“. I to je bila živa istina.

Pošto bi ujutro obukao čisto odijelo i košulju, i zakleo se mami da će taj dan sve biti drugačije, da će to ipak biti njen praznik, otišao bi na posao, a s posla, s buljukom kolega i kolegica, što su za tu prigodu imale vrhunski natapirane i nalakirane frizure, završio u nekom restoranu. A mama je, svaki put, iako je do u bobu znala kako će sve i na šta izaći, ipak išla kod frizera da joj napravi bubi kopf frizuru, oblačila neku lijepu haljinu i i iza uha stavljala kapljicu-dvije mirisa. I onda bi tako nariktana čekala do u gluho doba da od oca, kad bi se već udostojio doći kući, primi buket osušenih karanfila. I taj bi buket obavezno bacila u kantu za smeće, on bi otišao u krevet, ne primjetivši ni frizure ni haljine, ona bi pustila koju suzu, ispušila koju cigaru i uto bi svanuo deveti mart.

Što se tiče Osmog marta van moje kuće, i tamo su neki drugi muškarci, poput mog tate, slavili Dan žena sa ženama koje nisu njihove, i neke druge žene, koje nisu bile moja majka, dobivale su poklone od novca uzetog ispred djece koja nisu njihova i odvratno im se radovale, i još neke druge žene tiho su patile u kućama čekajući svog muškaraca i svoj buket karanfila, i još neka druga djeca su svoje majke tješila poklonima koje su im kupili umjesto očeva…

Sjećam se i kako su neki muškarci imali traume zbog tog praznika, jer je opasno prijetio njihovim novčanicima, koji im je padao teško kao „crni četvrtak“ iz doba Velike depresije i uoči kojeg su na bigajri hak napuštali svoje djevojke. Sjećam se kako sam se užasavala tog njihovog poimanja ljubavi i života uopće, i kako sam molila Boga da mi se nikad ne desi da me momak ostavi zbog jednog jadnog buketa karanfila. I kako mi je uvijek, kad sam bila u vezi u to doba, tog dana bilo posebno neugodno i kako sam svojim i muškim i ženskim prijateljima pokušavala objasniti da se savim bespotrebno sekiraju, sasvim bespotrebno sramote i sasvim bespotrebno nešto od nekog za taj dan očekuju ili smatraju da nešto tog dana moraju za nekog učiniti…

Dana žena nakon socijalizma jedno vrijeme skoro da nije ni bilo. A onda je vraćen na velika vrata. Samo ja ni na ta vrata nisam ušla. Ali ne zbog traumatičnih iskustava iz djetinjstva vezanih za taj dan, već zbog toga što znam da tek ovog puta ovaj praznik nije kreiran zbog žena. Pa čak ni zbog muškaraca. Njega su ovog puta kreirali isključivo trgovci cvijećem, parfemima i asesoarima, ugostitelji, estradni umjetnici i turističke kompanije. Ali ni njihove proizvode i usluge ne želim kupovati i koristiti onda kada oni hoće. Pa čak ni kada mi to što oni nude, neko da na poklon.

Ostavite komentar