Čovjek kojem Amerika vjeruje

Piše : Tarik Kapetanović

Jon Stewart je prvenstveno smiješan, a njegov kultni američki televizijski show je jedan od rijetkih programa koje s posebnom pažnjom prate čak bogati i moćni. Ponekad se tokom showa možemo i upitati da li se Jon Stewart zaista ljuti na svoju zemlju ili samo pokušava od svega napraviti dobru šalu. Poznato je da su neke govorene emisije na američkim tv stanicama dostigle neviđenu gledanost. Razlog za slijepo vezivanje za tv ekran publika pronalazi u plašljivim voditeljima čije gafove željno očekuju. Tvrd stav publike i predrasudu prema plašljivim voditeljima efikasno je razbio upravo Jon Stewarat i njegov show koji se redovno prikazuje na kablovskom kanalu „Comedy Central“. Formula uspjeha ovog voditelja leži u objavljivanju vijesti prožetih humoreskom te sarkastičnim osvrtima na dosadne političke intervjue.

Show je uticao i na promišljanje političkih elitista još od 1999. godine dok je maksimalnu  gledanost ostvario za vrijeme administracije predsjednika Busha. Gledanost je u tom periodu dosegla broj od milion i po gledatelja u jednom trenutku. Stewart se usprkos tome nije fokusirao samo na show. Njegova knjiga „A Citizen's Guide to Democracy Inaction“ (Građanki vodič za demokratično mirovanje)  je postala bestseler dok je Interesantan način pisanja je doveo do stalne potražnje knjige unutar američkog društva.

–          „ Koji je najbolji način za izbor američkih političkih kandidata?! a) po boji očiju b )po stranačkoj pripadnosti i boji kose c) po veličini pozadine i zubima d) po vjerskom fanatizmu i poprsju ?, Ukoliko se ne možete odlučiti, predlažem da oponašate svog omiljenog kandidata!“ (odlomak iz knjige)

Može se u reći da je show Jona Stewarta za dlaku nadmašio dokumentarce Michaela Moorea, dok su u njemu svakako promovisani politički stavovi o kojima javno ne pričaju ni Jay Leno niti David Latterman. Lako je zaključiti da Jon Stewart kombinuje nepoštovanje i dosjetljivost te da definitivno ne pripada plejadi plašljivih i tihih voditelja.

Stewart i njegov tim često podilaze kako liberalima tako i demokratima, efikasno spajajući gafove i licemjerje svih mainstream medija. Voditelj ne odaje tajne niti publici daje preporuke. On je prvenstveno komičar koji se želi zabaviti i nasmijati publiku. Smisao za humor ipak proizlazi njegovih uvjerenja ali Stewart na to kaže :

–          Ja nisam idealista, ne mislim da svi imamo privilegiju na greške koje od nas prave prestupnike. Mislim da često okrivljujemo one koji imaju moć i uticaj dok ništa ne govorimo o onima koji iste privilegije ne posjeduju. Show koji pravim nije liberalna organizacija jer smo svi u jednu ruku samo sebični promatrači. Naša greška je što nemamo svoje snage uključene u trku. To nas može diskreditirati, ali da bi efikasno radili ovaj posao trebamo poštovati pravila koja su propisana i sasvim logična.

Ovakvi bi stavovi bili jasni za neke ali zaista iznenađuje što Stewart ne dolazi iz politizirane porodice

–          U ranoj mladosti sam izučavao socijalizam, napominjem da sam odgojen u porodici koja je pronašla dom u jednoj od prigradskih zona gdje je živjela srednja klasa. Moji roditelji su Jevreji koji su iz grada iselili tokom jedne od velikih migracija stanovništva tokom 1960. godine. U prodici nije bilo političkih aktivista, mi nismo sjedili za stolom i debatirali. Sjećam se da smo svi stojički raportirali majci. Morali smo dati kratak siže našeg zdravlja i aktivnosti tog dana.

Stewartova majka je bila učiteljica a otac fizičar. Njegovo pravo ime je Jonathan Stewart Leibowitz, ali se Jon odlučio na korištenje svog srednjeg imena umjesto prezimena tek 1987. godine.

–          Ja nisam jedan od onih koji mrze samog sebe, jednostavno sam pomislio kako prezime Leibowitz zvuči previše Hollywodski. Karijeru sam započeo na koncertu Shene Easton u Las Vegasu a popularnost sam stekao tokom snimanja showa. Sjećam se snimanja nakon uragana Katrina. Predsjednik Bush je odlučio da jedan dan posvetimo molitvi za sve žrtve, tada sam reagovao i upitao publiku da li misle da je uragan Božje djelo? Svi su odgovorili pozitivno a onda sam ih pitao a zašto se uragan desio baš nama?

Condolezza Rice je tokom svog mandata priznala kako je uspjela vidjeti predsjednički dnevnik iz augusta 2001. godine u kojem je stajalo upozorenjeu kojem je stajalo da Bin Laden planira napasti Ameriku. Tada je jednim spontanim ispadom Stewart je ukrasio svoj show :

–          Nepomično sam gledao u kameru dvadesetak sekundi, onda sam rukama pokrio lice, nakon toga sam podigao glavu i rekao, da li se vi šalite, molim vas recite da je sve šala, molim vas, molim vas neka mi neko potvrdi ovu neslanu šalu?

Stewart je podsjećanja radi započeo s realizacijom svog showa pred kraj 1999. godine. To je bilo vrijeme  izbora 2000. godine i skandala na Floridi tokom kojeg su iznova prebrojavali glasovi predsjedničkih kandidata. Amerika je bila idejno i politički podijeljena te je i ostala takva sve do terorističkih napada koji su se desili kobnog 11 septembra. U vremenu rata i stradanja na medijsku scenu stupa Stewart koji je postao jedna vrsta noćnog podsjetnika za sve one urbane američke liberale. U tom periodu se Amerika nije smijala a liberali su izgubili pozicije u oba doma Kongresa pa je i njima malo toga bilo smiješno.

Na pitanje u kojem je trebao usporediti svoje djelovanje s radom režisera Micaehla Moorea Stewart kaže:

–          On je aktivista, mi slijedimo isti način razmišljanja i manipulacije, ali ja imam ažurne urednike. Moore je urednik samom sebi a je bih ipak mogao reći da se možemo složiti oko većine stavova koje on iznosi. Ja se Mooreu divim jer sam svjestan da on sebe stavlja u prvi plan i znam da je njegov cilj promjena načina promišljanja u kojoj sam učestvuje.

Unatoč aferama koje ga povezuju sa lakim drogama i spontanim oralnim seksom Stewart je tokom svog showa prekinuo gosta koji je ujedno bio i kršćanski fundamentalista riječima „Druže,  ja bih zaista želio s tobom podijeliti koji dim“. Gost je ostao šokiran jer nije očekivao takvu upadicu tokom razgovora o novim dizajnerskim teorijama.

Tokom posljednjih nekoliko godina gosti Stewartovog showa su bili značajni državnici poput Jona Kerrya, Billa Clintona, Boba Dolea i savjetnika predsjednika Busha, Karen Huges. Političari su najavljivali i svoju kandidaturu tokom showa. Jedan od njih je bio i John Edwards. Stewartova popularnost je naglo porasla pa se i sam našao na naslovnicama magazina poput Newsweeka, Rolling Stonea pa čak i Wireda.

Zainteresovanost za show je postala ogromna. Svi su ga željeli gledati uživo. Na biletarnicama se redovno tražila krta više a publika je mirno stajala i po dva sata u redu.  U redu su bili muškarci i žene većinom bijele puti. Oni su bili publika koja je oslobođena predrasuda i promišljanja o svim preprekama života pa tako i relativno lako ostajala nasmijani tokom showa.

–          Mi jednostavno ne želimo da se zaljubimo u publiku. Znam da je show gledan pa sam i ja svjestan sam vlastite popularnosti. Ukoliko mislite da vam način razmišljanja ne dirigira vlada ili mediji ona možda možete pronaći zadovoljstvo u gledanju nekog showa koji je koncipiran kao moj. Neki će pomisliti da je kompletna ideja kontraproduktivna ali ja čak i njima moram ponoviti kriterije prilikom stvaranja emisije. Mislite da je nešto smiješno? Mislite da ste pametni? Mislite da je nešto dobro za vas? Možda ću biti i kratkovid na moment ali priznajem da sam talentovan za kreiranje viceva. Ja želim da iskoristim svoj potencijal kako bih svoju snagu usmjerim u pravom smjeru. Ukoliko to ne učinim ostat ću usamljen u kavezu svog tijela, što moram priznati po nekad ima svojih prednosti.

Uspjeh showa nas ne smije začuditi ako saznamo da su producenti očarani serijama poput Simpsona. Show počinje sa Stewartovim govorom u kojem sumira dan koji je protekao. Nakon toga se govori o humoreskama u kojim se „novinar“ glasno protivi nelegalnim radnjama i problema društva. Intervjui tokom showa imaju prizvuk stila komičara poput Ali G-a. Tada „novinar“ postavlja ponekad pretjerano teška pitanja svojim sugovornicima koji su naizgled nesvjesni situacije čiji je cilj izrugivanje. Stewart je novinar, političar i glumac. Njegov način govora je ujednačen i blago podrugljiv. Ponekad i sam priznaje da ne želi više od dva minuta šale u bloku.

–          Za većinu Amerikanaca život je jednostavno podnošljiv. Jako je teško na djelovanje potaći razumne i umjerene ljude. Takvi rijetko prave promjene i nikada ne dolaze na proteste. Mora vam biti jasno da bilo kakvom djelovanju mora prethoditi neki žestoki lični ili kolektivni problem. Američki je narod podijeljen između plavih i crvenih država te sekularista i religijski nastrojenih idealista. Vjerujte mi da su unatoč tome podjele ipak prenapuhane. Amerika je savršeno stabilna. Mi smo imali samo jedan građanski rat u 200 godina? pa  zar to nije nešto čime bi se mogli ponositi.

Stewartov prvenstveni cilj je da nasmije publiku koja je možda nije svjesna njegove profesionalnosti. Naučio je da dozira viceve koji su ponekad tužni i iznimno važni za publiku koja ih sluša. Shvatio je da neke viceve ni sam ne može ispričati jer ne želi oduzimati hljeb običnim reporterima.

–          Ključ podjela u Americi je u siromaštvu. Siromaštvo je loše u svakoj državi pa i u Americi u kojoj ljudi zbog toga stradaju. Unatoč tome ja i dalje razmišljam o šalama što i nije neki veliki grijeh.

Godinama je Stewart gradio vlastitu reputaciju kojom je pokazao da je upravo on istinski protuotrov medijskoj slici svijeta. Dok je u svom showu očekivao gostovanje najpoznatijih ljudi svijeta poput Johna McCaina i Baracka Obame urednik prestižnog lista New York Timesa se pitao :

„Da li je Jon Stewart čovjek kojem Amerika najviše vjeruje?“

Jon Stewart ukratko:

Mjesto i datum rođenja : New York, 28 novembar 1962. Godine

Prodično stanje : U braku sa Tracy McShane s kojim ima dvoje djece

Karijera : Kreativni konsultant na projektu „The Larry Sanders Show do 1998. Godine kada formira ekipu za „The Daily Show“

Izdvajamo : Domaćin showa „Crossfire“ tokom 2004. godine. U pravom trenutku je napravio intervjue sa Perverzom Musharrafom, Tony Blairom i Barackom Obamom

Loš angažman : Niske ocjene za ulogu domaćina na ceremoniji dodjele filmske nagrade Oscar tokom 2006 i 2008 godine.

Često govori : Mi smo prepoznali da se svijet mijenja. Kreirali smo snagu i moć kojom znamo rukovati. Također znamo ponekad i proizvoljno koristiti tu snagu na žalost za loše stvari.

O njemu govore : On je najlukaviji i najsmješniji čovjek koji neprestano motri pomake u medijima. (David Remnick) urednik magazina New Yorker.

Ostavite komentar