Vjenčanja su danas IN

Dok sjedim na popodnevnoj kafi s neudatom prijateljicom,  gradom bruje nakićeni auti. Akteri velikih slavlja nesmetano krše saobraćajna pravila. Masa selektivno raspoređena na automobilskim sjedištima žuri što prije udati svoju kćer ili oženiti sina. Kompletno slavlje barem na cesti prati nesvakidašnji kolorit, pažljivo lijepljenog cvijeća i velikih mašni. Kroz prozor crvenog golfa dva, se nageo neki dječak. Nespretno ali osvajački ponosno drži zastavu Saudijske arabije, iza njega opet golf, malo noviji s više oblina,  na njemu se vihori ona naša Bosanska zastava.

Pored nas je prohujao još jedan sretan i zadovoljan par, koji će svoju ljubav okončati brakom. I dok ispijamo kafu prijateljica mi govori kako među ženskom populacijom, makar onom koja pripada našem godištu vlada pošast vjenčavanja, koja su trenutno IN.  „Vidiš“ kažem ja svojoj prijateljici, ti ćeš se onda po tom nepisanom pravilu kasno udati, još uvijek si ambiciozna i željna sticanja novih znanja a ne djece. Danas radiš za ministarstvo, sutra te možda očekuje post-postdiplomski studij u Pragu.

Već si u svojim tridesetim, vjerovatno te u hodnicima nekog novog svjetskog univerziteta čeka neki naočiti visoki crni muškarac prelijepog osmjeha, baš onakav kakvog ga zamišljaš od srednjoškolskog perioda. Naravno on će biti neki mlađahni student koji će te opčiniti svojim ludorijama i vedrinom, ako se u perspektivi i odlučiš za brak s  njim, ispitaš porijeklo, karakter i dnk strukturu roditelja, već ćeš imati 35, dok će on u svojim kasnim dvadesetim biti potpuno spreman za bračni život.  Problem ti može jedino nastati ako brzo ne rodiš, ali ipak mislim da se o tome ne bi trebalo razmišljati, sve to dođe samo po sebi i s godinama.

Ali, znaš, govori mi drugarica, nedavno je Sabina, a sjećaš li se njene slabašne vanjštine rodila svoje drugo dijete, dok je Alma, ako te još pamet služi, ona Alma koja je bila nesklona da fura s nekim mlađim od sebe, odbijala Emirove stalne ulete. Emir jeste dosta mlađi, ali ju je stalno muntao. Almu dobro znaš i znaš kako drska može biti, te je insistirala na nekom kako to ona zove limitiranom prijateljstvu, a samo da te posjetim i ona je naših godina. Sve smo joj govorili da se okani tih limitiranih stavova i da iskoristi Emirovu bezuslovnu naklonost.

Ona je ipak furala svoj film, viđala se s njim na tuđim vjenčanjima i dernecima, istina na svakom vjenčanju bi prva uhvatila bidermajer. Pričala mi je kako se nekada čuju čak i telefonom, molim te telefonom, a žive u istom gradu, skoro ulici. Pročistila je komunikaciju do kraja. Da je ti možda nisi viđao?!, ja sam je skoro godinu nakon te priče viđala u Havani, sjedila je i čekala, pila skupe sokove i s repetiranom obrvom na nož dočekivala starije momke koje je uvijek smatrala pogodnim za svoje „mlade“ godine. Onda je nakon te protraćene godine, ponovo nazvala Emira i zamisli rekla mu je da moraju popričati o „promjenama u njenim osjećanjima prema njemu“. Ona je uvijek bila veliki arsuz, kažem ja. Evo bila sam im i na vjenčanju prošle subote, pogledaj kako su slatki, dodaje moja kolegica.  Zaista na slici,  vidim jednu poznatu ali osvajačka facu koju poznajem još iz školskih klupa, i dobrička, makar mu se to vidjelo na faci, nasmijan od uha do uha. Bit će mu lijepo u životu bez sumnje.

I dok vrtimo slike s vjenčanja i gledamo nasmiješena i tužna lica prijatelja na svadbi, pored nas na cesti, kao da mu je nužda, trubi veliki okićeni, bijeli kadilak. Vrata nisu dobro zatvorena pa je jedno 10 cm bijele vjenčanice ostalo prepušteno prljavštini ceste. Jadnica, dodaje moja prijateljica, samo Bog zna koliko se spremala, i sad će joj vjenčanica ostati siva, možda i zelena dodajem, radi novih zelenih trotoara, prije nego smo prasnuli u smijeh.

Sjećaš li se ti Edina, postao je vrhunski mesar, negdje u Belgiji, išao je s nama u osnovnu školu, uvijek je degustirao meso, kod otrova na Bjelavama. Kako da ne, uvijek je imao novca više od nas, mi smo uvijek jeli  sendviče, a on bi dolazio umazan otrovovim misterioznim crvenim sosom. Edin ti je dolazio u Sarajevo da se oženi, i izabrao Lejlu. Naravno i ona je iz fine kuće, i znam da bi joj se svidio momak, ali njeni ne žele da čuju o tome. Zašto?, Pa zaboga ona je sada magistrica, a on mesar, magistrica doduše bez zaposlenja već 8 godina, ali magistrica. Pa zašto ne radi, kaže joj mati, da je ispod časti raditi u bilo kakvoj firmi. Pa jel i dom zdravlja ispod časti? Izgleda da za nju jeste. E svašta. Edin bi za nju bio pravi izbor. Ako je sretneš reci joj da Edin ipak lijepo zarađuje. Kad dođu još i djeca, neće im ništa nedostajati.  Lejla neće ni da čuje, kažu da je u vezi s nekim oženjenim. Mogu ti samo reći, neka je zdravo, ali neće daleko dogurati.

Ja sam evo kao neko muško, ali mi sve one o kojima pričaš zaista nisu jasne. Šta mi muškarci treba da radimo, da sjedimo i gledamo. Evo samo se osvrni oko nas sad na ovoj kafi sjedi 50 mladih djevojčica koje mame svaki muški pogled svojom garderobom i izgledom, a njima je tek 19. Pogledaj njih tri, uvijek u same i samo u svom društvu, pogledaj njih petoricu pet metara od njih i oni uživaju u muškom društvu. Nešto u ovom kompletnom sistemu nije OK.

Drugarica se smješka, i kaže znaš li da je Eldina, ako se nje sjećaš, jer si ti potežak s imenima i datumima, tražila pisani curriculum vitae, od momaka s kojima bi izlazila na kafu. Šta rade, čime se bave, da napišu još i koju riječ o roditeljima, te da napišu neke zanimljivosti iz svojih prošlih veza. Naravno, jer se to njoj gadi, u pisanim izjavama nje bilo riječi o seksualnim odnosima, svađama, pomirenjima. Naravno i ona je uvijek i na prvom sastanku davala svoje upute za buduću vezu pa i brak do kojeg još nije došlo. Ona bi naravno zadržala svoje prezime, dijete bi nosilo njeno pa njegovo prezime, on bi morao raditi dva posla da bi se izjednačili prihodi koje unose u kuću, odmah bi počeli praviti vikendicu na njenoj djedovini .

Djeca bi išla u privatne škole, nakon toga bi ih upisali na privatne strane univerzitete, gdje bi upoznali svoje buduće supružnike i da ne nabrajam dalje. Naravno stalno bi se išlo radi prirode njenog posla na psihološke konsultacije kod njenih prijateljica, kako bi se u slučaju bilo kakve nesuglasice sretnom bračnom paru pružila stručna pomoć. Uh, moj drug Ajdin ima staru narodnu poslovicu za to, Blago kući koju zaobiđe! Istina dodaje prijateljica uz smijeh!

Baš si me osvježila s ovim razgovorom, ispada da su frizerke, varioci, i fizički radnici, puno sretniji. Pogledaj samo, čitav dan je veselje, ako ne tačno ispred nas, čuješ zvuk auto sirene negdje u daljini i znaš da se opet neko oženio ili udao. Pitaš li se gdje su se oni upoznali, kako će provesti ovaj dan slavlja, koliko im novca i ljubavi treba da prežive zajednički život od opet zajedničkih 600 KM i da na sve to imaju još i zajedničku djecu. Počinjem sa zadovoljstvom da gledam u ove neprekidne kolone golfova, koji okićeni trube. Znam da te ljude neću nikada sresti niti će me pozvati na svadbu. Među mojom rajom su sve neki savjetnici, advokati, inženjeri, a rijetki su razgrnuli neku veliku sreću.

Zar nije lijepo vidjeti ceremoniju vjenčanja čiji je finalni ishod novi život koji će, pa makar i na tradicionalni način podignut, oplemeniti ovu našu malu zajednicu i stvoriti novu ljubav. Urbani tokovi i životna pravila mi samo poremetiše ove i onako dobro uzburkane stavove i vizije. Baš sam bio rahat dok sam te promatrao kako s posebnim žarom gledaš ove bebice što su ih mlade majke izvele u šetnju, a sad nakon svega mislim da nam se loše piše.

Pogledaj tamo, čini mi se da ti je ono onaj drug, zamahnu drugarica rukom i prosu kafu sa stola. Uh, izvini, ali izgleda da te očekuje neki dobitak….

e to bi već bilo nešto….

Ostavite komentar