Šef je uvijek u pravu

Ako kojim slučajem ostanem bez posla u državi u kojoj se nikako ne može ostati bez posla, nadam se da u tom slučaju neću napraviti teži konflikt izazivajući nadređene na dvoboj bez hladnog i toplog oružja, ako zaista nekad kojim slučajem ostanem bez posla uvijek imam rješenje. Ono je sasvim jednostavno, iako mlad i neiskusan u ratu i ratnim dešavanjima mogu se uvijek učlaniti pa barem da podržim neku od lokalnih boračkih organizacija. Poslije toga ču se stranački progurati u prve redove opštine i s ponosom po naredbi predsjednika držati ruku uspravno ili je odmarati na stolcu pored stolice. Moje namjere su u suštini da postanem predsjednik umjesto predsjednika..

Takav poslušnički odnos mi može pružiti sve životne adute. Imat ču dovoljno hrane, novca za režije a na kraju možda steknem pravo i na mišljenje koje mi je u samom startu oduzeto bez pitanja. Bit ču toliko poslušan da ču se možda jednog dana i figurativno spaliti kao Jan Palah na mostu, te ču ginuti za pravnu državu i prava boračke populacije. I naravno finalni cilj je u samom startu osiguran. Živjet ču pravedno i bez truna razmišljanja trošiti državni novac.

Nakon toga će uslijediti slaganje toplog obroka u dušek, jastučnicu ču koristiti za regrese i naplatu službenih putovanja i dnevnica. Iako s velikim bolom u koljenima, koje je izazvalo stalno klečanje prva plata mi neće niti smije biti ispod milje.

Život mi u tom periodu postaje jako težak, vozim službeno auto, i plata mi je narasla na dvije i pol ljami, u džepu skrivam karticu za gorivo koja mi nesmetano nudi stalno punjenje praznih rezervoara službenog i porodičnih automobila. S isturenom rukom uredno odjeven u rozu košuljicu i s tonom gela na kosi kružim gradom i gledam mlade djevojke.  Mobitel mogu koristiti neograničeno i stalno pričati do usijanja.

Samo ponekad na mom novom iphoneu vidim umiljatu facu mog stranačkog šefa. Šalje me na novi zadatak, uz obavezno huškanje i kanonadu loših riječi koje čuva samo za kolege koje mu rade o glavi i stolici. Kada im nakon trke po državnim institucijama stavim soli na rep, šef će me pomilovati po glavi i reći kako zaslužujem puno više od onoga što sada imam. Oči će mi zasjati i vidjet ču sebe u bijelom odjelu okruženom lijepim mladim djevojkama koje mi kabašem istiru leđa.

Uskoro ču se suočiti i sa ruljom, velikim neprijateljem politike i političara. Hrabro ču izaći ispred mase i glasno govoriti. Pričat ću o o boljem sutra, podjelit ču mladima kartonske kačkete i olovke. Penzioneri će dobiti po jedan sendvič i sok. Sastavni dio sendviča bit će brom koji će onemogućiti nadobudne starčiće da nekom maloljetnom ostave svoju mukom stečenu penziju.

Tada ču dobiti i svoje prvo priznanje. Šef će me posjesti u kožnu stolicu preko puta njega, uživat ču u tom kratkom i toplom monetu. Dobit ću pohvalu kojoj sam se nadao, po ko zna koji put sam bio dobar, ali je on sada te riječi konačno izgovorio.

On dolazi iz male siromašne porodice, u kojoj je teško dolazio do kopre hljeba i bio je poslušnik čitavog svog života kao i njegovi djedovi, ali je sada postao neko, a takav ču biti i ja. Sada sam obični poslušnik kojeg šalju po kafu i čistu kašikicu, ali mi je to dobar preduslov da u budučnosti znam i dobro vladati. Sam sam sebi dao veliko obećanje, postat ću veoma bogat i šef drugim nižim činovnicima. Tada ču sebi kupiti mnogo zemlje, jer samo zemlja nikada neče propasti bez obzira ko gazduje njom. Barem su mi tako govorili moji stari, koji su svoje velike posjede ostavili daleko na istoku, dok sam ja od toga hajrovao stan u Strossmajerovoj.

Jedan okmentar

  1. keno 3 Februara, 2010

Ostavite komentar