Dolazak digitalnog anđela

Ono što može zabrinuti građane razvijenih zemalja ali i sve stanovnike plave planete jeste aktivno angažiranje naučnika koji potaknuti vladinim novcem razvijaju oružja za praćenje i katalogizaciju ljudi. Sve može zvučati kao priča iz budućnosti ali se takve stvari dešavaju danas ili su se desile već jučer.

Građanima se djelomično otkrivaju informacije te im se pojašnjava kako uređaji poput čipova implantiranih tijelo i šarolikih satova za djecu u kojima je uređaj za praćenje samo pomažu svakodnevnom životu.

Zbog toga su firme širom svijeta radile na izradi čipa veličine zrna riže koji ima i radni naziv „VeriChip“. Radni naziv projekta bio je „digital angel“ a njegova svrha je bila ubrizgavanje pod kožu i detaljno praćenje i identifikacija nosioca.

Kompletna priča se može povezati sa razvijenim tehnološkim svijetom u kojem političari svoju moć izražavaju putem glasačkog tijela, bankari na osnovu ekonomske moći, vojnici putem oružja a mislioci putem ideologije koja upravlja svijetom. Prosječnog građanina može utješiti spoznaja u kojoj nepobitno stoje fakti o padu svih totalitarnih režima. Uvijek je u samoj osnovi bilo sprječavanje ljudske slobode. Ostaje da se pitamo kako stare norme poznate kroz historiju možemo primijeniti na tehnološko doba?

George Orwel u svojoj knjizi i filmu koji je urađen po romanu „1984“ govori o totalitarnom režimu koji se služi vrhunskom tehnologijom i tako upravlja društvom te mislima i slobodom građana. Iz toga se izrodila i tema „VELIKOG BRATA“ koji sve vidi, čuje i prati.

Orwelova strahovanja su bila preuranjena i nisu se desila 1984 godine, ali već danas postoje tehnološki koncepti koji bi mogli dovesti do potpunog odsustva volje i pojedinačnog angažmana jer je razmišljanje ljudi postalo sve više usmjereno u jednom pravcu.

Zbog toga je nužno znati nešto više o produktima koji se mogu naći na medicinskom tržištu a imaju oznaku „rf-id“. U suštini rf-id nije nikakva strašna širfa. To je samo skraćenica od radio frequency identification i označava tehnologiju koja radi na principu radio talasa i digitalne obrade podataka. Sistem se bazira na minijaturnim čipovima čiji se sadržaj mijenja u zavisnosti od komande receptora. Sama ideja čipa stvorena je tokom drugog svjetskog rata kada su saveznički avioni nosili čip po kojima ih je radar efikasno raspoznavao.

Čipovi se koriste u prodaji tehnološke opreme i automobila kako bi se pratio i analizirao rad istih. Velike vojske svijeta žele pomoću čipa implantiranog pod kožu vojnika katalogizirati svoju vojnu armadu ali se javlja i ideja da se čipovi ugrade ispod kože običnih građana koji bi tako lakše pristupali zdravstvenim bazama podataka, bili bi sigurniji te bi mogli putem čipa plaćati svoje dnevne i mjesečne finansijske obaveze.

Za reklamiranje dobrobiti čipa korporacije su utrošile mnogo novca, ali su reakcije misleće javnosti izuzetno oštre. Svi koji se zalažu za pravo građana na privatnost stoje ujedinjeni u borbi protiv novog koncepta.

Možda ipak postoje judi koji žele pokazati svoju privatnost i nju podijeliti sa svima, to smo dokazali upotrebom facebooka, twittera i svih drugih socijalnih mreža na kojima svakodnevno i samovoljno ispunjavamo svoj životni karton. Svi mogu saznati gdje smo s kim i kada a da bi ugođaj bio ljepši samovoljno svoj profil obogatimo fotografijama pa čak i video materijalima.

Ako se ipak odlučimo za ugradnju čipa onda moramo znati da će neko moći kontrolisati naš potrošački račun i tako detaljno analizirati naše potrebe i profil ličnosti. Mogu se analizirati kupovne navike pojedinca koje vode do analize najsitnijih detalja poput kupovine „nepoželjnih časopisa i knjiga“. Šta će uraditi s tim podacima niko ne zna, ali čak i oni koji ne razmišljaju o tome mogu razmisliti o zloupotrebi.

Treba razmisliti i o bezbijednosti koja omogućava praćenje osobe s čipom. Ukoliko bi čitači bili postavljeni širom zemlje u kojoj živimo svi bi mogli uz pomoć receptora odrediti našu lokaciju i trenutnu poziciju sve do najsitnijih detalja. Takve uređaje već možemo pronaći u nekim automobilima i mobitelima, da li je sad i na nas red?

Sama suština problema ostaje skrivena, zna se da je svaki režim kroz historiju želio kontrolu nad svojim ljudima a uz posjedovanje rf-id tehnologije takvo šta postaje moguće i realno. Ne smijemo ni pomisliti šta bi bilo da su najveći diktatori i okupatori svijeta imali ovu tehnologiju, dok moderne vlade i naučnici posjeduju istu.

Na sreću nosioci čipova u današnjem svijetu mogu biti samo volonteri i judi koji žele ugraditi čip.  Ti ljudi ispod svoje kože nose VeriChip koji kako je najavio sam proizvođač nekada izaziva kontraindikacije u tijelu nosioca. Ne podsjeća li sve na divlje žigosanje životinja koje mora odrediti pripadnost stadu? Prisjetimo se svih zločinačkih markacija zatvorenika u nacističkim logorima!

Ukoliko se i odlučite na ugradnju ove sofisticirane tehnologije, proučite koncept i istražite neželjene efekte u kojima se čest govori i o ovisnosti. Pitanje je vremena kada će ovi proizvodi pojaviti i na našem tržištu te u našim medicinskim ustanovama, ponekad veliki brat dolazi u minijaturnom izdanju ko bude tada vidio znat će da je došao.

Međutim, naši ljudi i dalje s nevjericom gledaju na razvoj tehnologije, dok smo se mi navikavali na desktope na vrata dječjih soba su pokucali laptopi, dok smo se navikavali na Internet uhvatili smo wireless signal.  Mediji nam ništa ne govore o tome jer smo lišeni svakog sadržaja koji može ugroziti intelektualnu i političku elitu.

Zbog toga ne ćudi što su građani opterećeni životnim problemima neupućeni i spremni na sve, za male svote novca. Možda smo počeli imitirati zemljake iz prostora koji se zove EU jer je i to je dobar dio priče, ali ipak ne bi trebali kopirati sve. Nekada cilj jednostavno ne opravdava sredstvo.

Ostavite komentar