Doboj, grad na tri rijeke

Piše : Tarik Kapetanović

Priča o Doboju počinje sa zapisom „in Uxora suptus castrum Doboy“ ili u prevodu „U Usori pod tvrđavom Doboj“ nalazi se grad smješten između obronaka Borije i Ozrena u širokoj ravnici na nadmorskoj visini od 143. metra. Okolinu ovog grada su naseljavali prvenstveno Iliri koji podižu kule i zidine. Jedna od najznačajnijih utvrda nalazi se na ušću Usore na brdu zvanom „Omerova glavica“. Nakon Ilira dolaze Rimljani proširujući tvrđave i odbrambene zidine koje i danas ponosno stoje na brojnim lokalitetima iznad grada. Turci zauzimaju tvrđavu 1503. godine, i tada Doboj postaje najmanja Turska kapetanija u Bosni koju također doživljava svoj krah za vrijeme Austro – Ugarske imperije

Dobojska tvrđava

Velika dobojska kula ili Gradina je djelo srednjovjekovnih neimara koji su je opasali zidovima nešto većim od jednog metra kao i kulama osmatračnicama. Ona je bila savršeno lokacija za odbranu od napada oružjem poput katapulta i zapaljivih strijela ali njena efikasnost značajno slabi u sukobu s vojskom. Zadatak kule je bio da sačuva zalihe baruta koji bi se nalazio unutar bedema, da pruži zaklon ratnicima koji se skrivaju iza puškarnica te da omogući lak pristup teškim i razornim topovima. Svoju historijsku zadaću kula je opravdala a danas predstavlja značajan kulturni spomenik kojeg posjećuju turisti.

Šejtan araba

U Doboju, nekadašnjem velikom željezničkom raskršću, svakog će putnika u glavnoj gradskoj ulici dočekati lokomotiva legendarnog „ćire“. Ona djeluje potpuno nestvarno okružena modernim zgradama kao što je i upravna željeznička zgrada koja se nalazi odmah iza stare lokomotive. Kao da zna da je gledaju s ih prozora, ćiro ponosno stoji uglancan i opran. Njegovi čelični dijelovi su zaštićeni od korozije i propadanja te se čini se da je svakog trenutka spremn za polazak.

Voz u ovim krajevima nije uvijek tutnjao, narod je za vrijeme izgradnje pruge s čudom gledao u velike i teške mašine koje su pištale i ispuštale oblake dima. Zbog toga vozove u ovom kraju prozvaše „šejtan arabama“ a za sve je bila odgovorna uskotračna pruga koja je dovozila ćiru od 12 februara 1879. godine do 31. marta 1968. Za spomen tom vremenu postavljen je i ćiro koji se Dobojlijama osmjehuje svakog radnog jutra.

Dobojlije

Nekada je u Doboju radila i prehrambena industrija za preradu voća i povrća „Bosanka“ koja je po kvalitetu prednjačila u bivšoj Jugoslaviji. Najpoznatiji proizvod bio je jabuka ali i divlja jabuka koju su samo Dobojlije uspjele na pravi način uzgojiti te od nje napraviti kvalitetan džem i skok.  Danas fabrika propada kao i njeni radnici. Svi žele penziju koja je jedini spas od gladi i neimaštine kojoj se teškom mukom odupire cijeli svijet.

Na glavnim ulicama Doboja kao da nema krize, sve odiše čistoćom i mirom. Dobojlije voze dobre automobile i nose iznimno lijepu odjeću, ali se takva slika može naći svuda u Bosni i Hercegovini u kojem je sve na prvi pogled jako dobro. U Doboju, kako kažu njegovi građani novac dolazi od nenamjenskih kredita koji će kada presahnu donijeti veliku neimaštinu.

Ovo doba

Podsjećanje na ovaj grad mnogima oživljava uspomenu na vozove koji su ovim krajem prolazili godinama. Upravo je Doboj bio važna raskrsnica putnog i željezničkog saobraćaja bivše Jugoslavije. Danas kroz Doboj prolaze vozovi koji u grad dovode ljude i njihov brz životni ritam. Njihov tempo mogu usporiti samo željeznice koje značajno usporavaju sve i svakoga. Možda je sve u skladu s teškom svakodnevicom u kojoj jedna lokomotiva vozi do Doboja a druga iz Doboja. Lokomotiva kažu nije kriva, krivi su ljudi.

Ostavite komentar