Govor Kamena

Govor Kamena

Piše : Tarik Kapetanović

O Stocu je teško pisati jer bi se riječi o ovom gradu mogle nizati beskrajno. Stolac je slika, miris, zvuk, osjećanje i boja. U ime grada govori žubor vode koji se provlači kroz svaku plodnu avliju smještenu u sred hercegovačkog krša. Samo se u Stocu može slušati voda i  šapat rijeke Bregave, samo u Stocu kamen može ličiti na čovjeka a čitav grad na odabranog pjesnika.

Historijska predaje govore da graditelji grada nisu u pitomoj dolini željeli napraviti grad. Oni su htjeli sačuvati dio zemlje i komade kamena od kojega bi  napravili finu vajanu vazu. U vazi bi se uzgajalo hercegovačko cvijeće čiji je miris zavodljiv, opojan i neodoljiv.

Izvanredna simbioza zemlje, vode i neba očekuje svakoga putnika namjernika kojega put navede u drevni kameni grad. Svaka posjeta Stocu jeste povratak u daleko i davno vrijeme svima poznato a rijetkima drago. Koračanje gradskim ulicama je prolazak kroz historiju o kojoj svjedoče nijemi kameni spavači uspavani kamenom rukom koja u isto vrijeme pruža dobrodošlicu svima onima koji se nikada nisu zamislili nad snagom vlastite šake.

Dolazak u Stolac je ujedno i ulazak u oazu koja bljesne pred očima nakon surovog pejzaža koji okružuje put ka gradu. Grad obasjavaju boje prirodnog zelenila i bjeline hercegovačkog kamena koji je topao i grub u isto vrijeme.  Kamen je bio i građevinski materijal za sve one koji su poželjeli napraviti svoj dom i bogomolju u gradu.

Osnivači grada su bili iliri koji napraviše grad Daorsoi danas poznat pod nazivom Daorson, nakon njih u Stolac dođoše rimljani koji izgradiše muncipij Dillintum a u grad ušetaše i osmanlije koji na starim ruševinama napraviše Vidoški grad i  proširiše čaršiju.

Stolačka čaršija se u periodu bratstva i jedinstva mogla pohvaliti najvećim brojem sunčanih dana u bivšoj državi. Sunce i rijeka omogućili su Stočanima uživanje uz ljepoticu Bregavu na čijim su obalama podigli ljetnikovce sa bogatim baštama. Stolac krasi i Begovina koja iako do temelja spaljena ponovo niče iz pepela kako bi se ogledala u bistroj vodi.

O Stocu su pisali i nobelovci, Ivo Andrić je tokom jedne posjete gradu zapisao „Ako je Bog želio igdje stvoriti Svijet onda ga je stvorio u Stocu“ A šta bi bio grad bez svojih stanovnika? Stočani znaju da su prvenstveno Hercegovci  različitih religija. Grad su čuvali i ukrašavali te se ponosili njim sve do ratne 1993. godine kada je tokom jednog vrelog ljeta zaštićena historijska baština nestala u ratnom vihoru.

Stočani su u nevolji potražili dom daleko od svog grada dok su neki novi ljudi ušetali u začarani grad čije čari nisu uspjeli do kraja odgonetnuti. Iseljavanja nisu bila nepoznanica ni za stare Stočane koji su kroz istoriju stizali daleko i osvajali carstva. Jednog od njih su karavani odveli do daleke Azije u koju je stigao na poziv vladara.  Dok je opisivao svoju zemlju Stočanin je spomenuo rijeku Bregavu i stabla smokve na čijim se granama ljuljaju djeca. Vladar ga je nakon opsežnog opisa nagradio i naredio stražarima da ga istjeraju iz zemlje. Zaprepašteni mladić je upitao zbog čega se tako ponaša a vladar je odgovorio :

„Ti si iz Stoca kao i ja. Na istoj sam se smokvi ljuljao dok sam bio dijete. Ne možemo nas dvojica s one grane biti u istoj zemlji. Ko se ondje zaljulja, taj daleko skoči“

Kako bi se spoznala prava ljepota Stoca i njegovih građana grad treba posjetiti. Stolac je lijep u svako doba pa čak i kada se tmurno nebo smrači nad njim i kad se usred zvizdana sav bijeli. Kako kažu Stočani najljepši je uvečer. Tada se Bregava kao stidna djevojka skriva a bašte Begovine prizivaju putnike da u njedra naberu smokve dok ih s visine promatra tajanstveni i nagriženi Vidoški grad.

Ostavite komentar